Porodice u crnilu: Kad tragedije ne prestaju da tuku Balkan!
Zamislite samo – u dvije godine, Mirko Kodić, poznati harmonikaš, doživio je dva strašna gubitka. Njegov sin Aleksandar preminuo je iznenada sa samo 30 godina, a sada je i njegova tašta preminula, ostavljajući porodicu u dubokoj tami tuge. Mirko je otvoreno priznao da su mu ove godine bile kao najgore noćne more, pravi cunami bola koji udara bez milosti. Ali, šta je njegova snaga? “Ne pijem, ne koristim supstance, sve shvatam zdravim razumom,” kaže on, dok se bori sa tugom.
Aleksandar je bio sveto dijete, a Mirko često sanja sina – u snovima on priča, smije se, vozi bicikl. Muzika je jedino što mu pomaže da prebrodi bol. “Kad sviram, sviram njega,” kaže Mirko, jer zna da bi njegov sin to želio. Iako je prvobitno planirao da pauzira sa muzikom, shvatio je da Aleksandar ne bi želio da se povuče. Bol je ogroman, ali muzika je nasljeđe koje ne smije umrijeti.
S druge strane, u Tuzli, tragedija je udarila porodicu Vilusić. Saša Vilusić, sin poznatog biznismena, brutalno je pretučen ispred noćnog kluba i preminuo nakon 20 dana borbe za život. Njegova smrt je potresla grad, a protestna šetnja u njegovu čast okupila je masu ljudi sa slomljenim srcima. Saša je ostavio troje malodobne djece, a porodica i prijatelji traže pravdu. Osumnjičeni, bivši kikbokser, dobio je jednomjesečni pritvor, ali pitanje ostaje – da li je pravda zadovoljena?
Ove dvije priče nisu samo tragedije pojedinaca, već odraz društva koje se bori sa gubicima, nasiljem i bolom. Dok jedni gube najmilije iznenadnom smrću, drugi se suočavaju sa brutalnim nasiljem koje mijenja živote zauvijek.
Zašto se ovakve tragedije dešavaju? Da li je ovo samo nesretna slučajnost ili znak da društvo mora da se probudi? Mirko Kodić i porodica Vilusić su primjeri koliko je život krhak i koliko je važno da se borimo za pravdu i podršku jedni drugima.
Muzika i pravda kao svjetionici u tami Mirko je pronašao snagu u muzici, dok porodica Vilusić traži pravdu na ulicama Tuzle. Obe priče pokazuju koliko je važno ne odustajati, čak i kada se čini da je svijet protiv nas.
Ako ste pročitali do ovdje, možda imate i vi neku priču o gubitku ili borbi? Ili možda mislite da je vrijeme da se društvo probudi i prestane gledati kroz prste nasilju i tragedijama? Bacite komentar, podijelite mišljenje ili samo bacite neki sarkastični osmijeh – jer, hej, ako ne možemo se smijati, šta nam preostaje?
U svakom slučaju, ove priče su tu da nas podsjete – život je krhak, a pravda i muzika su naši najbolji saveznici u borbi sa tugom.
