Zamislite čovjeka koji je stao kao zid između Sarajeva i neprijatelja, čovjeka čiji glas i danas odjekuje kroz historiju! Pukovnik Dragutin Gavrilović, rođen 12. maja u Čačku, nije bio običan oficir. Bio je div među ljudima, komandant koji je sa neustrašivom hrabrošću predvodio svoje vojnike u najtežim trenucima Prvog svjetskog rata. Njegova posljednja bitka, 7. oktobra 1915. godine, ostala je upamćena kao simbol junaštva i žrtve za otadžbinu.
Gavrilović je odrastao u Čačku, završio šest razreda gimnazije i Vojnu akademiju u Beogradu, 32. klasu. Njegova vojna karijera bila je ispunjena hrabrim podvizima: od Balkanskih ratova, gdje je oslobađao Kosovo i Metohiju, do Prvog svjetskog rata, gdje je komandovao bataljonom 10. kadrovskog puka. Njegova hrabrost na Bregalnici donijela mu je čin majora, a u Beogradu je postao posljednja linija odbrane protiv njemačke invazije.
Na Dorćolu, u najtežim borbama, Gavrilović je okupio ostatke Sremskog dobrovoljačkog odreda i drugih jedinica. Sa glasom punim ponosa i odlučnosti, izdao je naredbu koja je postala legendarna: “Junaci, tačno u 15 časova neprijatelja treba razbiti vašim silnim jurišem! Obraz Beograda, naše prestonice, mora biti svijetao!” Njegova poruka nije bila samo vojni poziv, već i moralni stub za sve koji su branili grad.
Iako je njegov puk bio razoružan i brojno oslabljen, Gavrilović je znao da životi njegovih vojnika više nisu u pitanju – njihova žrtva je bila za čast i slobodu Beograda i Srbije. Njegova hrabrost i vođstvo ostavili su neizbrisiv trag u historiji, a on sam je postao legenda. Nakon te bitke, unaprijeđen je u čin potpukovnika, učestvovao je u povlačenju preko Albanije i borbama na Solunskom frontu, a kasnije je bio i profesor na Vojnoj akademiji.
Nažalost, njegov život nije završio slavom kakvu je zaslužio. Tokom Drugog svjetskog rata zarobljen je od strane Nijemaca, a nakon povratka umro je u siromaštvu 19. jula 1945. godine. Sahranjen je u svojoj uniformi, bez vojne počasti koje su mu pripadale. Tek 2015. godine njegova grobnica oslobođena je plaćanja, kao znak zahvalnosti za njegove zasluge prema otadžbini.
Ova priča nije samo historijski podsjetnik, već i opomena današnjem društvu. Kako je moguće da jedan od najvećih heroja naše zemlje umre u zaboravu i siromaštvu? Gdje su danas poštovanje i zahvalnost prema onima koji su dali sve za našu slobodu? Dok se prisjećamo Gavrilovića i njegove legendarne odbrane Beograda, možda je vrijeme da se zapitamo – da li smo zaboravili šta znači prava hrabrost i žrtva?
Ako vam je ova priča zapalila iskru ponosa ili vas natjerala da se zamislite, bacite komentar dole. Da li je Gavrilovićev primjer danas relevantan? Ili smo zaboravili kako se brani obraz? Hajde da se malo ispričamo o tome, jer ovakve legende ne smiju pasti u zaborav!
