Agresivnost se definiše kao namjera da se nanese tjelesna ili psihološka šteta drugima i može se pojaviti u različitim svakodnevnim situacijama. Psihologinja Marija Benin objašnjava da postoji više teorija o porijeklu agresivnog ponašanja, uključujući urođene nagone, frustraciju, imitaciju i utjecaj okoline. Polne razlike su također značajne, s dječacima koji češće iskazuju agresivnost. Hormoni poput testosterona i nivo serotonina utiču na agresivno ponašanje. Okolinske situacije i interakcije s drugima mogu izazvati impulzivne agresivne reakcije. Samokontrola i emocionalna inteligencija pomažu u upravljanju agresijom, a psihoterapija i trening komunikacijskih vještina mogu biti korisni. Važno je razumjeti korijene agresije kako bi se adekvatno upravljalo emocijama i ponašanjem.
Političke perspektive:
Lijevo: Lijevo orijentisani izvori naglašavaju društvene i okolišne faktore koji doprinose agresiji, kao što su odgoj, društveno prihvatanje agresivnog ponašanja i važnost emocionalne inteligencije i psihoterapije u upravljanju agresijom. Ističu ulogu frustracije i društvenog konteksta u oblikovanju agresivnog ponašanja.
Centar: Središnji izvori pružaju uravnotežen pogled, priznajući i biološke faktore poput hormona i genetike, kao i utjecaje okoline poput odgoja i socijalnog učenja. Naglašavaju važnost samokontrole i emocionalne regulacije kao ključnih za učinkovito upravljanje agresijom.
Desno: Desno orijentisani izvori često naglašavaju biološke i urođene faktore, poput genetske predispozicije i hormonskih utjecaja poput testosterona. Mogu se usredotočiti i na osobnu odgovornost i ulogu discipline u kontroli agresivnog ponašanja, ponekad ističući važnost tradicionalnih vrijednosti u odgoju.
