Zamislite život na rubu pakla, gdje srce radi samo 50%, a kuću vam napadaju zmije! Junak Čalaković, čovjek koji desetljećima živi sam u selu Špiljani na granici Crne Gore i Srbije, nije samo zaboravljen – on je živi dokaz kako društvo može okrenuti glavu od onih kojima je najpotrebnija pomoć.
Njegova mala kuća, u izuzetno lošem stanju, nema ni osnovne uvjete za život. Bez kupaonice, s jednom žaruljom i radio prijemnikom kao jedinom vezom sa svijetom, Junak se bori s svakodnevnim mukama. Srce mu radi samo pola kapaciteta, a tablete mora sam kupovati jer nema nikakvih primanja. Njegova kći povremeno dolazi pomoći, rođak mu drži trgovinu i pomaže koliko može, ali sin je odavno nestao iz njegovog života, negdje u inozemstvu.
A kao da zdravstvene muke nisu dovoljne, ljeti ga muče zmije koje se gnijezde u zidovima stare kuće. “Treba okositi, ali što ću…” kaže Junak, dok se bori s prirodom i vremenom koje neumoljivo odnosi njegov dom.
Noći su mu najteže, kada ostane sam sa svojim mislima. Ipak, ne odustaje. Vjeruje u dobrotu ljudi i nada se da će mu netko pomoći da preuredi svoje ognjište i osigura osnovne uvjete za život. Njegova priča je gorka pilula za društvo koje često zaboravlja svoje najranjivije članove.
Dok se svijet okreće velikim temama i senzacijama, Junak Čalaković živi u tišini, na rubu egzistencije, sa srcem koje kuca na pola snage i zmijama koje mu prave društvo u kući. Ovo nije samo priča o jednom čovjeku – ovo je ogledalo našeg društva. Koliko dugo ćemo okretati glavu?
Ako vam se čini da je ovo previše tužno da bi bilo istinito, razmislite ponovno. Junak je tu, živi i diše, i čeka da ga netko primijeti. A vi? Hoćete li ostati slijepi ili ćete se uključiti u razgovor? Bacite komentar, ispričajte svoju priču ili samo podijelite ovaj tekst – možda baš to bude iskra promjene.
