Zamislite svijet koji se vrti tako brzo da vam je muka – ne samo od brzine, već od same egzistencije! “Anđeli u Americi” nisu samo drama, već metafora za kolektivni vrtlog kroz koji prolazimo. Vrtoglavica, ta lažna iluzija kretanja, nije samo dječija igra vrtoglave zabave, već i simbol naše unutrašnje borbe sa svijetom koji se mijenja, sa bolešću, sa sobom. Epidemija AIDS-a u Reaganovoj Americi nije samo zdravstvena kriza, već i alegorija univerzalnog straha i dezorijentacije. Tony Kushner nas vodi kroz živote likova poput Joea, mormonskog republikanca rastrzanog između federalnog suda i noćnih šetnji Central parkom, i njegove supruge Harper, zarobljene u paranoji i halucinacijama. Njihove priče isprepliću se sa mladim gej muškarcem Priorom, čije tijelo i um polako bivaju razoreni bolešću, dok ga anđeli promatraju s nebeskih visina, donoseći i spas i teror. Režija Ivica Buljan donosi ovu dramu na scenu sa inovativnim kostimima i mnemoničkim tehnikama, podsjećajući nas da je tijelo mjesto borbe, ali i ekstaze. Anđeli nisu samo nebeska bića, već i simboli naše tjelesne i duhovne žudnje, naše nemogućnosti da pronađemo mir u svijetu koji se neprestano mijenja. Ova predstava nas tjera da se zapitamo: može li ikada postojati dom u svijetu koji se vrti? Ili smo osuđeni na vječnu cirkulaciju, vječnu borbu sa sobom i svijetom? Ako vam je ikada bilo muka od života, možda je vrijeme da pogledate “Anđele u Americi” i shvatite da niste sami u tom vrtlogu. A ako imate neku svoju teoriju o tome zašto se svijet vrti baš ovako, bacite komentar – možda zajedno pronađemo odgovor ili barem dobar razlog za smijeh u ovoj ludoj vožnji!
