Tri godine od masakra na Cetinju, a bol i tuga i dalje ne prestaju! Tog kobnog 12. augusta, Vuk Borilović je u naletu bijesa i ludila ubio deset ljudi, među kojima su bili i mali Marko i Mašan Martinović, zajedno sa njihovom majkom Natašom. Porodica Martinović i dalje ne može prihvatiti ovu tragediju. Otac Miloš na sinovljev rođendan dijeli potresne riječi koje kidaju srce: „Gledam nebo, tražim tvoj glas, sine moj, blago dijete moje…“ Ovaj masakr nije samo brojka, to je rana koja ne zacjeljuje. Borilović je pucao nasumično, ubijajući komšije, prolaznike, pa čak i pripadnike policije i hitne pomoći. Pucnjava je trajala oko 45 minuta, ostavljajući za sobom krvavi pir i šestero ranjenih. Miloš je obećao da će zauvijek čuvati uspomenu na svoju porodicu, zasaditi tri stabla u njihovu čast i nikada ih ne zaboraviti. Ova tragedija je podsjetnik koliko je nasilje daleko od nas, ali i koliko je blizu. Dok se regija i dalje oporavlja, ne smijemo zaboraviti one koji su izgubili živote u ovom besmislenom krvoproliću. A vi? Kako gledate na ovu tragediju? Mogu li se ovakve stvari ponoviti? Podijelite svoje misli, jer šutnja nije opcija kad je u pitanju ljudska tragedija.
