U regionu gdje demokratija sve više stagnira, civilno društvo ostaje posljednja linija odbrane građanskih prava i sloboda. Međutim, umjesto podrške, ono je meta pritisaka, diskreditacija i političkih igara koje ga guraju na marginu. U Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji, nevladine organizacije (NVO) bore se za opstanak dok vlasti sistematski obeshrabruju njihov rad, selektivno finansiraju poslušne, a kritičke proganjaju.
Daliborka Uljarević iz Crne Gore podsjeća da je civilno društvo nekada bilo slabo i neizvjesno, ali da je danas vitalno i da uživa povjerenje građana, što je rijetkost u regionu gdje institucije gube kredibilitet. Međutim, taj uspjeh dolazi uz cijenu – kontinuirane negativne kampanje i pokušaje diskreditacije koje dolaze sa vrha vlasti.
Dejana Cvjetković iz BiH ističe paradoks: u zemlji sa 28.000 registrovanih organizacija i tri miliona stanovnika, ne postoji registar koji prati njihov rad. Vlasti ne pokazuju političku volju da stvore podržavajuće okruženje, a selektivno finansiranje i otvoreno targetiranje aktivista postali su svakodnevica.
Slobodan Georgiev iz Srbije dodaje da vlast ne podnosi kritiku i da kritičke NVO često nazivaju „stranim plaćenicima“ i „izdajnicima“, dok istovremeno sarađuju sa istim stranim donatorima. Iako građani sve više podržavaju civilni sektor, režim koristi provladine organizacije kao oruđe za diskreditaciju legitimnih aktera.
Beba Zhagar iz Sjeverne Makedonije ukazuje na finansijske probleme i nisku uključenost građana u rad civilnog društva – samo 4% učestvuje u nekom obliku rada. Povjerenje je najviše u crkvu, a tek potom u građanske organizacije, što pokazuje koliko je prostora za razvoj građanske svijesti.
Povlačenje američkih sredstava, posebno USAID-a, ostavilo je ozbiljne posljedice. U BiH je ugašeno 23 projekta i izgubljeno 34 miliona dolara, dok država izdvaja samo oko 3% budžeta za civilni sektor. U Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji situacija je slična, a koordinacija donatora je slaba.
Ova situacija nije samo finansijska – to je politički i društveni problem. Evropska unija, nekada ključni transformativni faktor, danas se sve više ponaša kao trgovac, a ne kao zaštitnik vrijednosti. Ako EU ne prepozna civilno društvo kao ključnog partnera u procesu evropskih integracija, prostor će se isprazniti i Balkan će postati poprište uticaja Rusije i Kine, gdje nema mjesta za otpor i alternativu.
Uprkos svemu, raste talas solidarnosti unutar civilnog društva, a građani sve više prepoznaju NVO kao glas svojih problema i korektiv vlasti. Ali, da li je to dovoljno?
Civilno društvo je na ivici, a budućnost Balkana visi o koncu. Ako ne probudimo građansku svijest i ne podržimo one koji se bore za slobodu, mogli bismo ostati bez posljednje odbrane demokratije. A vi? Da li vjerujete da će civilno društvo preživjeti ovu oluju ili ćemo gledati kako nestaje pred našim očima? Bacite komentar, možda zajedno pronađemo odgovor!
