Zamislite život u 21. vijeku, a ipak biti osuđeni na život u podstanarstvu, bez krova nad glavom, jer nemate gdje da se smjestite! Ovo nije scena iz nekog crnog filma, već stvarnost porodice Grebović iz Sjenice. Marija Grebović je slijepa od svoje 17. godine, a sa suprugom Radanom i sinom Vukolom žive na ivici egzistencije, u tuđem stanu, plaćajući stanarinu koju jedva mogu pokriti. Njihov jedini obrok često dolazi iz narodne kuhinje. Radan bi radio, ali ne može ostaviti Mariju samu, pa on obavlja sve kućne poslove. Iako imaju kuću i zemlju u selu Bare, udaljenost od najbližeg doktora od preko 50 kilometara čini život tamo nemogućim.
Dobrotvor Hido Muratović, koji je do sada izgradio čak 59 kuća zaboravljenim ljudima, želi im pomoći i podariti dom. Ali postoji jedan veliki problem – nema gdje da sagrade kuću jer ne mogu pronaći odgovarajući plac. Grebovići su obišli oko 20 adresa, ali su svuda odbijeni čim saznaju da je Marija slijepa i da imaju malo dijete. Hido traži samo 23 ara zemlje od opštine, ne traži novac, samo mjesto gdje bi mogao izgraditi kuću od oko 50 kvadrata i pružiti ovoj porodici nadu za bolji život.
Vukola, njihov osmogodišnji sin, ima samo jednu želju – da ima svoju sobu i krov nad glavom. Ovo nije samo priča o jednoj porodici, već o sistemu koji ne uspijeva pomoći najslabijima. Dok Hido Muratović gradi kuće i pokušava mijenjati sudbine, država i društvo ostaju slijepi za njihove muke. Hoćemo li dozvoliti da ovakve priče budu zaboravljene? Ili ćemo konačno stati i pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija? Ako imate komentar, šalu ili ideju, slobodno podijelite – možda baš vaša riječ promijeni nečiji život!
