Šta se dešava sa školama u Srbiji? Broj učenika pao je za nevjerovatnih 50.000 u posljednjih deset godina! Da, dobro ste pročitali – pola stotina hiljada manje djece u školskim klupama. A to nije sve. Ovaj pad je naročito izražen u ruralnim područjima gdje se škole bukvalno zatvaraju. Zvuči kao scena iz apokaliptičnog filma, ali je stvarnost naše obrazovne krize.
Zašto se to dešava? Prvo, Srbija ima najmanji broj rođene djece u posljednjih nekoliko decenija. Manje djece znači manje učenika, a manje učenika znači manje odjeljenja. Ministarstvo je čak smanjilo maksimalan broj učenika u odjeljenju sa 30 na 28, a stručnjaci tvrde da bi idealan broj bio između 20 i 24 učenika po odjeljenju. Ali, sa sve manjim brojem djece, škole se bore da popune i te brojke.
Ruralne škole su najugroženije. Zatvaraju se područna odjeljenja jer roditelji, zbog posla ili drugih obaveza, djecu vode u matične škole u gradovima. Neke škole imaju i neuslovne učionice, ali problem je i u socijalnoj kulturi i navikama roditelja. Privatne škole, s druge strane, bilježe dvostruko veći broj učenika nego prije deset godina. Roditelji traže specifične programe, kao što su nastava na stranom jeziku ili stručni profili koji su popularni i traženi na tržištu rada.
Zanimljivo je da gimnazije gube bitku sa stručnim školama. Broj učenika u gimnazijama stagnira, dok trogodišnje stručne škole bilježe porast upisa. To je dijelom zasluga dualnog obrazovanja, gdje učenici paralelno stječu znanja u školama i kod poslodavaca. Ovo je odličan pravac jer Srbija očajnički treba kvalitetne zanatlije – majstore elektroinstalacija, građevinske radnike, hemijske tehničare i druge stručnjake koji su godinama bili zapostavljeni.
Pandemija je dodatno naglasila potrebu za medicinskim kadrom, pa su medicinske škole postale izuzetno popularne. Također, računarstvo i saobraćajni profili su u ekspanziji. Ali, hoće li ovaj trend opstati? Sociološki faktori i promjena interesa mladih utiču na popularnost zanimanja, pa se dešava da neka zanimanja budu popularna nekoliko godina, a zatim padnu u zaborav.
Iako se suočavamo sa ovim problemima, srpski obrazovni sistem i dalje proizvodi vrhunske stručnjake koji su cijenjeni širom svijeta. Naši ljekari, naučnici i inženjeri su dokaz da kvaliteta ima, ali pitanje je koliko dugo možemo izdržati bez ozbiljnih reformi i ulaganja.
Dakle, dok se škole u selima gase, a broj učenika pada, privatne škole cvjetaju, a zanati se vraćaju na velika vrata. Da li je ovo početak kraja tradicionalnog školstva u Srbiji ili prilika za novi početak? Pišite nam šta mislite – da li je vrijeme da se obrazovni sistem potpuno promijeni ili da se vratimo starim dobrim zanatima? Možda će baš vaš komentar biti iskra za pravu debatu!
