Eiffelov toranj, danas simbol Pariza, prvobitno je ponuđen Barceloni kao centralni eksponat Svjetske izložbe. Barcelona je odbila projekat zbog estetskih razloga i finansijskih troškova, smatrajući dizajn tornja ružnim i neskladnim sa gradskom arhitekturom. Nakon odbijanja, Gustave Eiffel je ponudio projekat Parizu, gdje je toranj naišao na otpor umjetnika i javnosti, ali je ipak izgrađen i postao simbol modernog inženjerstva i francuske industrijske moći. Toranj je prvobitno bio planiran kao privremena građevina, ali je ostao zbog svoje praktične upotrebe, naročito kao radio antena tokom Prvog svjetskog rata.
Političke perspektive:
Lijevo: Lijevo orijentisani izvori mogu naglasiti kulturni i umjetnički otpor izgradnji Ajfelove kule, ističući početni otpor umjetnika i intelektualaca u Parizu i estetske zabrinutosti Barcelone. Također mogu kritikovati komercijalizaciju i turističku eksploataciju koja je uslijedila.
Centar: Centristički izvori obično pružaju uravnotežen historijski prikaz, fokusirajući se na činjenice o prvobitnom odbijanju Barcelone, otporu u Parizu i konačnom prihvatanju i ikoničkom statusu kule. Ističu inženjersko dostignuće i ulogu kule u tehnološkom napretku i turizmu bez jakog ideološkog okvira.
Desno: Desno orijentisani izvori mogu naglasiti Ajfelovu kulu kao simbol nacionalnog ponosa, francuske industrijske i inženjerske moći i istrajnosti uprkos otporu. Mogu umanjiti početni otpor i fokusirati se na trajno naslijeđe kule kao spomenika napretku i francuskom kulturnom identitetu.
