Zamislite scenu: najbolji učenik u razredu, dijete koje bi trebalo slaviti svoje uspjehe, ostaje kod kuće dok njegovi vršnjaci uživaju na maturskoj ekskurziji. Zašto? Zato što njegova porodica nema novca. Da, u 21. vijeku, u zemlji koja se ponosi obrazovanjem, djeca i dalje ne mogu ići na školske izlete zbog siromaštva. Majka njegovog druga plače od tuge i nemoći, dok dijete tiho pita: “Mama, jesmo li siromašni?”. Srce parajuće, zar ne?
Diskrecija je ključ, kažu direktori škola. Agencije često daju besplatna mjesta, ali djeca ne smiju znati ko im je platio, da se ne bi osjećala loše. Roditelji i razredni starešine pokušavaju pomoći, ali sistem je trom i neefikasan. U Pančevu je stotinjak učenika ostalo bez ekskurzije, a dio novca im je vraćen. Petoro djece živi u strašnim uslovima, a dok se igraju, tiho plaču od gladi.
Direktorica splitske škole kaže da uvijek nađu rješenje, ali koliko je takvih škola? Koliko djece još pati u tišini? Da li je ovo društvo koje želimo? Ako ne možemo promijeniti sistem, možemo li bar organizovati akcije da nijedno dijete ne bude uskraćeno za radost djetinjstva?
Ova priča nije samo o jednoj školi ili jednom djetetu. Ovo je alarm za cijelo društvo. Djeca su naša budućnost, a mi im uskraćujemo osnovne radosti zbog novca. Ako vam je i najmanje stalo, podijelite ovu priču, komentarišite, smijte se ili plačite zajedno s nama. Jer ako ne počnemo pričati o ovome, ko hoće?
I da, ako imate ideju kako pomoći, nemojte se stidjeti da je podijelite. Možda baš vaša ideja promijeni nečiji svijet.
