Paklene vatre progutale selo Dubova, ali ministrica Stamenkovski ne da da Bosna zaboravi svoje ljude!
Zamislite selo gdje je vatra pojela skoro sve – kuće, imanja, uspomene. To je Dubova, u općini Žitorađa, mjesto gdje je ostala samo crkva Svetog proroka Ilije kao simbol nade. Dok mnogi gledaju sa strane, ministrica Milica Đurđević Stamenkovski danas je pokazala da Srbija ne ostavlja svoje ljude na cjedilu.
30 tona pomoći – i to nije sve!
Da, dobro ste pročitali. Ministrica je donijela preko 30 tona pomoći – hrane, higijenskih potrepština, svega što je potrebno za preživljavanje u ovim teškim trenucima. Ali to nije samo trenutna pomoć. Istarstvo će isplatiti i dodatnu jednokratnu socijalnu pomoć svim ugroženim porodicama.
“Bićemo tu dok ne obnovimo posljednji dom, dok ne postavimo posljednji crep”, poručila je Stamenkovski, naglašavajući da je solidarnost naša snaga i da smo mi jedan narod, jedno srce.
Zaboravljeni na rubu egzistencije – ali ne i zaboravljeni od države!
Ovo selo nije samo žrtva požara, već i decenijama zaboravljeno na rubu egzistencije. Ljudi koji su godinama živjeli u kućama bez osnovnih uslova za život sada su ostali bez ičega. Ali država je konačno reagovala – sa milionima dinara opredeljenim za sanaciju posljedica požara u općini Žitorađa.
Dok drugi gledaju, ministrica djeluje!
U vrijeme kada mnogi političari samo obećavaju, ministrica Stamenkovski pokazala je da riječi vrijede samo ako ih prate djela. Dok selo gori, ona je tamo, sa ljudima, donoseći pomoć i nadu.
Šta dalje?
Naravno, ovo nije kraj. Potrebno je mnogo rada, strpljenja i solidarnosti da se selo obnovi. Ali ako je suditi po današnjem gestu ministrice, Srbija neće stati dok posljednji stanovnik Dubove ne dobije svoj dom nazad.
Je li ovo primjer kako država treba reagirati u krizama? Ili je ovo samo svjetlo u moru tame? Pišite nam šta mislite – da li je pomoć stigla na vrijeme ili je trebalo ranije? I, naravno, ako imate dobar vic o požarima i pomoći, slobodno ga podijelite – malo smijeha nikad nije na odmet, čak ni u najtežim trenucima.
U svakom slučaju, jedno je sigurno – Srbija ne ostavlja svoje ljude, makar to značilo da se donese 30 tona pomoći i da se obeća da će se borba nastaviti dok posljednji crep ne bude na mjestu.
