Borislav Stanković: Pisac koji je vidio rat i društvenu izdaju
U augustu 1929. godine, godinu dana prije smrti, veliki srpski pisac Borislav Stanković dao je jedan od svojih posljednjih intervjua. Razgovor sa Branimir Ćosićem otkriva mračnu istinu o ratu, književnosti i društvenim problemima koji su ga okruživali.
Rat i razočarenje
Stanković je bio svjedok strašnih ratnih stradanja. Vidio je krv, ruševine i uništene živote. Iako je pokušavao kroz umjetnost izraziti te grozote, bio je duboko razočaran moći umjetnosti da promijeni svijet. “Koja umjetnost, koja književnost? Šta može učiniti pored iskasapljenih ljudi, prosute krvi?” – pitao se.
Društvena marginalizacija i optužbe za izdaju
Tokom Prvog svjetskog rata pisao je za okupatorski časopis, ali to je radio iz potrebe da prehrani porodicu i često je kritikovao srpsku buržoaziju. Ipak, društvo ga je prokazalo i nazivalo izdajnikom. Ironično, oni koji su sarađivali sa okupatorom na konkretniji način bili su pošteđeni, dok je Stanković bio žrtva javnog linča.
Kritika mladih pisaca i književne scene
Stanković je bio oštar kritičar književnih trendova svog vremena. Nije volio kako mladi pisci ističu svoje „ja“ i smatrao je da književnost treba biti odraz kulture, a ne ličnih egoističnih izjava. Također je kritikovao stil koji je nametnuo Skerlić, koji je, po njemu, uništio nekoliko talenata insistiranjem na uglađenosti i korektnosti, umjesto na iskrenosti i snazi izraza.
Književna kritika i moral
Prema Stankoviću, prijašnja Srbija imala je više morala u književnoj kritici nego što je to bio slučaj u njegovo vrijeme. Današnja kritika nije pokazivala ljubav prema mladim talentima i nije ih kulturno uzdizala. Smatrao je da je potrebno više pomoći mladim piscima i da književna društva trebaju biti podrška, a ne prepreka.
Umor i povlačenje
Na kraju intervjua, Stanković je priznao da je umoran i da više ne želi pisati. Nije to bila samo starost ili kapric, već duboko lično razočarenje u moć umjetnosti i društvo koje ga je odbacilo. “Ako čovjek ne može dati bolje nego ranije, bolje je da ne daje ništa,” rekao je.
Zaključak
Ovaj intervju otkriva ne samo ličnost Borislava Stankovića, već i mračnu sliku društva koje je odbacilo velikog umjetnika. Njegove riječi o ratu, izdaji i književnosti i danas odjekuju kao upozorenje i poziv na razmišljanje o ulozi umjetnosti i društvenih vrijednosti.
Ako ste mislili da je književnost samo lijepa riječ i zabava, razmislite ponovo. Stanković nas podsjeća da je umjetnost ogledalo društva – a ponekad i njegov najgori sudija. A vi, šta mislite – da li je umjetnost zaista nemoćna pred ratom i ljudskim zlom? Bacite komentar, da vidimo ko se još slaže sa Borom, a ko misli da je on bio samo staromodan pesimista!
