Radioaktivna bomba u Atlantiku: Stotine hiljada buradi s nuklearnim otpadom i niko ne zna gdje su!
Zamislite ovo: stotine hiljada buradi s nuklearnim otpadom bačeno je u sjeveroistočni Atlantik između 1950-ih i 1980-ih, a mi i dalje ne znamo gdje su tačno! Da, dobro ste pročitali. Evropa je svoje radioaktivne otrove jednostavno bacila u okean, kao da je to najjeftinije i najjednostavnije rješenje. Iako je odlaganje nuklearnog otpada u okean zabranjeno još 1994. godine, procjenjuje se da je samo u ovom dijelu Atlantika bačeno najmanje 1.800 buradi, na dubinama od 3 do 5 hiljada metara.
Gdje su te buradi i šta se dešava?
Međunarodni tim od 21 istraživača, na brodu L’Atalante, plovi područjem zapadno od La Rošela u Francuskoj, gdje se vjeruje da je završila polovina tog nuklearnog otpada. Projekat NODSSUM (Nuclear Ocean Dump Site Survey and Monitoring) ima zadatak napraviti mapu svih lokacija gdje su buradi pronađene. Ali, problem je što su podaci o tačnim lokacijama, stanju buradi i vrsti otpada često nepotpuni ili teško dostupni.
Šta je u tim buradima?
Nuklearni otpad nije samo jedna stvar. Tu su kontaminirani laboratorijski materijali, zaštitna odjeća, medicinski ostaci, industrijski i reaktorski otpad. Većina otpada je nisko do srednje radioaktivna, ali ima i opasnih supstanci poput stroncijuma-90, koji može izazvati tumore kostiju i leukemiju, i cezijuma-137, poznatog po katastrofi u Černobilju. Tu je i plutonijum-239, koji ima vrijeme poluraspada od preko 24.000 godina – znači, zračit će još dugo, dugo vremena.
Jesu li buradi sigurne?
Buradi su dizajnirane da izdrže pritisak dubine, ali nisu vječne. Neke su već korodirale, a male količine radioaktivnosti su otkrivene u sedimentima i organizmima u blizini. Ipak, dostupni podaci pokazuju da je rizik za obalna područja i ljudsko zdravlje trenutno vrlo nizak. Radioaktivnost u ribi i morskim plodovima je ispod sigurnih granica.
Šta će biti s ovim nuklearnim smećem?
Nuklearni fizičar Patrik Šardon procjenjuje da će većina radioaktivnosti nestati za oko 300 godina, ali oko 2% otpada će ostati radioaktivno znatno duže. Izvlačenje buradi s dna okeana je trenutno tehnički izuzetno teško i može predstavljati veći rizik za okoliš nego što je trenutno stanje.
Zašto neke zemlje imaju rješenja, a druge ne?
Dok Finska ima napredne metode za zbrinjavanje nuklearnog otpada, Njemačka i druge evropske zemlje su se nekada oslanjale na bacanje otpada u okean. Kontinuirano praćenje i istraživanje su ključni da se otkriju promjene u radioaktivnoj kontaminaciji i da se preduzmu mjere ako bude potrebno.
Zaključak: Daleko od očiju, daleko od srca?
Ova praksa bacanja nuklearnog otpada u okean bila je „najjeftinije i najjednostavnije“ rješenje, ali sada imamo stotine hiljada buradi koje leže na dnu Atlantika, a mi ne znamo tačno gdje. Istraživači pokušavaju napraviti mapu i pratiti stanje, ali pitanje ostaje: koliko dugo ćemo ignorisati ovu radioaktivnu bombu ispod talasa?
Ako vam se čini da je okean beskonačno veliko mjesto gdje možemo baciti sve što nam smeta, razmislite ponovo. Ova priča je daleko od završene, a možda je vrijeme da svi zajedno počnemo pratiti šta se dešava ispod površine. A vi, šta mislite – da li je okean stvarno naša velika kanta za smeće ili je vrijeme da se probudimo? Bacite komentar, možda zajedno pronađemo rješenje!
