27 godina psihičkog nasilja i borba za skrbništvo: majka prisiljena predati sina suprugu
Zamislite da 27 godina trpite psihičko nasilje u vlastitoj obitelji, gdje vam muž i svekar kroje život, a vi nemate ni pola sata mira za kavu s kolegicama. Ovo nije film, već stvarnost jedne majke iz Hrvatske koja je zbog nemogućnosti da osigura krov nad glavom bila prisiljena predati skrbništvo nad osmogodišnjim sinom suprugu. I to nije kraj njezine agonije – sina viđa samo 15 dana godišnje, dok ona radi najteže poslove u Njemačkoj kako bi prehranila dijete.
Pakao u vlastitom domu
Ona je 27 godina trpjela psihičko nasilje, gdje je novac morala davati svekru, a glavnu riječ u obitelji vodili su muž, njegov otac i majka. Rijetko je mogla otići na posao, a još rjeđe se opustiti s kolegicama. Tradicionalni običaji bili su joj okovi, a svaki pokušaj da zajedno s mužem ode u Njemačku završio je njezinim odlaskom sama, s putovnicom i diplomom u rukama.
Izgubljeni dom i borba za sina
Nakon razvoda, ostala je bez krova nad glavom. Majka joj je bolesna, ide na dijalizu, a ona je praktički završila na ulici. Svekar i svekrva su je odjavili s adrese, a ona je zahvaljujući dobrim ljudima pronašla privremeni smještaj. Molila je ravnatelja zdravstvenog centra za neplaćeni dopust, koji joj je izašao u susret, ali to nije bilo dovoljno.
Skrbništvo kao kazna
Borba za skrbništvo traje već tri godine. Majka je prisiljena predati skrbništvo suprugu jer nema gdje povesti dijete. Sinu viđa svega 15 dana godišnje, a suprug zloupotrebljava njezinu stariju karticu i lažno je prikazuje kao nemarnu majku. Ona je dojila sina pet mjeseci, brinula o njemu svakodnevno, ali sustav joj ne pruža podršku.
Poruka za sve majke
Ova hrabra žena poručuje svim majkama da budu hrabre i da nikada ne odustaju. Vjeruje da postoji sila koja će uslišiti njihove borbe i nada se da će jednog dana uspjeti kupiti svoj kvadrat i da sin dođe kod nje.
Je li ovo pravda?
Dok majka radi najteže poslove u inozemstvu i viđa dijete samo 15 dana godišnje, sustav koji bi trebao štititi djecu i roditelje, izgleda da je na strani nasilnika i onih koji zloupotrebljavaju povjerenje. Je li moguće da u 21. stoljeću ovakve priče i dalje budu svakodnevica?
Ako imate sličnu priču ili mislite da je ovo nepravedno, bacite komentar dolje. Neka se čuje glas onih koji trpe u tišini!
