U srcu sjeverne Crne Gore, u malom gradu Mojkovcu, teče nevidljiva, ali snažna rijeka – Atletski klub Tara. Osnovan prije 18 godina, ovaj klub nije samo mjesto za treninge, već rasadnik talenata koji nižu uspjehe na europskim i svjetskim natjecanjima. No, ono što ih izdvaja nije samo broj medalja – već filozofija bez izgovora, bez granica i bez politike.
Dok drugi traže opravdanja, Tara ruši prepreke! Kod njih nijedno dijete ne plaća treninge, opremu, suplemente ili putovanja. Sve financiraju vlastitim sredstvima. Jedini kriterij? Talent i rad! Nema veza, nema politike, nema rodbinskih veza. Ako netko pronađe bolji klub, Tara mu besplatno daje ispisnicu – jer im je najvažnije da djeca napreduju.
Priče poput Vesne Kljajević, koja je iz Mojkovca stigla do američkog koledža i svjetskih prvenstava, ili Olje Simićević, koja je sa samo pet godina otkrivena kao talent i sada je treća na svjetskoj rang listi svoje kategorije, pokazuju koliko sport može promijeniti živote. Ove mlade šampionke treniraju srcem, u uvjetima gdje nema luksuza, ali ima discipline, poštenja i vjere.
Sjećanja na prve terene pored rijeke Tare, gdje su djeca često trenirala mokrih nogu, danas su daleko. Zahvaljujući Mosi igrama, dobili su pravi teren, a njihovi sportaši su ambasadori Crne Gore širom svijeta. Iako je atletika u Crnoj Gori siromašan sport, klub Tara dokazuje da se s ljubavlju i predanošću može postići veličina.
Trener Danilo Ristić i njegov otac Marko godinama grade ovu priču, a njihova poruka je jasna: “Kod nas nema bijelih zastava!” Na predstojećim natjecanjima, uključujući Europsko prvenstvo u Norveškoj i balkanska prvenstva s preko 20 zemalja, idu po medalje, boreći se sa zemljama koje imaju mnogo veće resurse.
Ovaj klub je dokaz da talent i trud mogu izvući djecu iz ulica, odvojiti ih od telefona i dati im šansu za bolju budućnost. Tara teče, a s njom teče i nada za mnoge mlade sportaše. Ako mislite da je sport samo za bogate i privilegirane, razmislite ponovno – Mojkovac i Atletski klub Tara su tu da vas razuvjere.
A sad, što vi mislite? Je li moguće da mali grad s ograničenim resursima stvori šampione koji se natječu s najboljima na svijetu? Ili je to samo bajka za malu djecu? Bacite komentar, ispričajte svoju priču ili samo se nasmijte – jer ovdje nema mjesta za izgovore!
