Đani Infantino tvrdi da novo, prošireno Svjetsko klupsko prvenstvo donosi revoluciju u nogometu. Ali je li to zaista veliki prasak ili samo još jedan veliki balon? Dok FIFA slavi inkluzivnost i spektakl, stvarnost na terenu i tribinama je daleko od bajke. Utakmice su često bile neujednačene kvalitete, s nekim mečevima prekinutim zbog vremenskih nepogoda i igranim pred polupraznim tribinama. Ipak, bilo je i svijetlih trenutaka, poput povijesne pobjede Al Hilala nad Manchester Cityjem, prve azijske ekipe koja je svladala europskog predstavnika na ovom turniru. Međutim, ta pobjeda nije promijenila globalnu nogometnu moć, jer je isti Manchester City samo osam dana ranije razbio prvaka Azije s 6:0.
FIFA tvrdi da se bori protiv elitizma i želi nogomet učiniti globalnim, dajući priliku klubovima iz Afrike, Azije i Oceanije. Ali brojke pokazuju drugačije: većina nagrada i dalje ide europskim klubovima, a pet od osam posljednjih sudionika su iz Europe. Ulaznice su bile skupe, a zbog lošeg vremena i drugih faktora, posjećenost je bila ispod očekivanja, čak ni približno kao na Super Bowlu ili europskim utakmicama.
Al Hilal, financiran novcem Saudijskog državnog investicijskog fonda, koji je nedavno postao partner FIFA-e, pokazao je ozbiljnost, ali i to je dio nogometne geopolitike. Dok se priča o globalizaciji nogometa, jasno je da Europa i dalje drži glavnu riječ. Turnir je donio uzbudljive utakmice i neke sjajne partije, ali više liči na niz malih prasaka nego na jedan veliki, koji bi zauvijek promijenio nogomet. Komercijalizacija, više utakmica i putovanja mogu dovesti do pucanja balona. Nogomet koji volimo je i dalje u neizvjesnosti – čeka li nas novo zlatno doba ili samo još jedan balon koji će puknuti?
