Eiffelov toranj, danas simbol Pariza, prvotno je bio ponuđen Barceloni kao središnji eksponat Svjetske izložbe. Barcelona je odbila projekt zbog estetskih razloga i financijskih troškova, smatrajući dizajn tornja ružnim i neskladnim s gradskom arhitekturom. Nakon odbijanja, Gustave Eiffel je ponudio projekt Parizu, gdje je toranj naišao na otpor umjetnika i javnosti, ali je ipak izgrađen i postao simbol modernog inženjerstva i francuske industrijske moći. Toranj je prvotno bio planiran kao privremena građevina, ali je ostao zbog svoje praktične upotrebe, osobito kao radio antena tijekom Prvog svjetskog rata.
Političke perspektive:
Lijevo: Lijevo orijentirani izvori mogu naglasiti kulturni i umjetnički otpor izgradnji Eiffelovog tornja, ističući početni otpor umjetnika i intelektualaca u Parizu te estetske zabrinutosti Barcelone. Također mogu kritizirati komercijalizaciju i turističku eksploataciju koja je uslijedila.
Centar: Centristički izvori obično pružaju uravnotežen povijesni prikaz, fokusirajući se na činjenice o prvotnom odbijanju Barcelone, otporu u Parizu i konačnom prihvaćanju i ikoničkom statusu tornja. Ističu inženjersko dostignuće i ulogu tornja u tehnološkom napretku i turizmu bez jakog ideološkog okvira.
Desno: Desno orijentirani izvori mogu naglasiti Eiffelov toranj kao simbol nacionalnog ponosa, francuske industrijske i inženjerske moći i ustrajnosti unatoč otporu. Mogu umanjiti početni otpor i fokusirati se na trajno nasljeđe tornja kao spomenika napretku i francuskom kulturnom identitetu.
