Obitelji u crnilu: Kad tragedije ne prestaju udarati Balkan!
Zamislite samo – u dvije godine, Mirko Kodić, poznati harmonikaš, doživio je dva strašna gubitka. Njegov sin Aleksandar preminuo je iznenada sa samo 30 godina, a sada je i njegova tašta preminula, ostavljajući obitelj u dubokoj tami tuge. Mirko je otvoreno priznao da su mu ove godine bile kao najgore noćne more, pravi cunami boli koji udara bez milosti. Ali, što je njegova snaga? “Ne pijem, ne koristim supstance, sve shvaćam zdravim razumom,” kaže on, dok se bori s tugom.
Aleksandar je bio sveto dijete, a Mirko često sanja sina – u snovima on priča, smije se, vozi bicikl. Glazba je jedino što mu pomaže da prebrodi bol. “Kad sviram, sviram njega,” kaže Mirko, jer zna da bi njegov sin to želio. Iako je prvotno planirao da pauzira s glazbom, shvatio je da Aleksandar ne bi želio da se povuče. Bol je ogroman, ali glazba je nasljeđe koje ne smije umrijeti.
S druge strane, u Tuzli, tragedija je udarila obitelj Vilusić. Saša Vilusić, sin poznatog biznismena, brutalno je pretučen ispred noćnog kluba i preminuo nakon 20 dana borbe za život. Njegova smrt potresla je grad, a prosvjedna šetnja u njegovu čast okupila je masu ljudi sa slomljenim srcima. Saša je ostavio troje malodobne djece, a obitelj i prijatelji traže pravdu. Osumnjičeni, bivši kikboksač, dobio je jednomjesečni pritvor, ali pitanje ostaje – je li pravda zadovoljena?
Ove dvije priče nisu samo tragedije pojedinaca, već odraz društva koje se bori s gubicima, nasiljem i boli. Dok jedni gube najmilije iznenadnom smrću, drugi se suočavaju s brutalnim nasiljem koje mijenja živote zauvijek.
Zašto se ovakve tragedije događaju? Je li ovo samo nesretna slučajnost ili znak da društvo mora da se probudi? Mirko Kodić i obitelj Vilusić su primjeri koliko je život krhak i koliko je važno da se borimo za pravdu i podršku jedni drugima.
Glazba i pravda kao svjetionici u tami Mirko je pronašao snagu u glazbi, dok obitelj Vilusić traži pravdu na ulicama Tuzle. Obje priče pokazuju koliko je važno ne odustajati, čak i kada se čini da je svijet protiv nas.
Ako ste pročitali do ovdje, možda imate i vi neku priču o gubitku ili borbi? Ili možda mislite da je vrijeme da se društvo probudi i prestane gledati kroz prste nasilju i tragedijama? Bacite komentar, podijelite mišljenje ili samo bacite neki sarkastični osmijeh – jer, hej, ako ne možemo se smijati, što nam preostaje?
U svakom slučaju, ove priče su tu da nas podsjete – život je krhak, a pravda i glazba su naši najbolji saveznici u borbi s tugom.
