Zamislite ovo: najbolji učenik u razredu, dijete koje bi trebalo slaviti svoje uspjehe, ostaje kod kuće dok njegovi vršnjaci uživaju na maturskoj ekskurziji. Zašto? Jer njegova obitelj nema novca. Da, u 21. stoljeću, u zemlji koja se ponosi obrazovanjem, djeca i dalje ne mogu ići na školske izlete zbog siromaštva. Majka njegovog prijatelja plače od tuge i nemoći, dok dijete tiho pita: “Mama, jesmo li siromašni?”. Srce parajuće, zar ne?
Diskrecija je ključ, kažu ravnatelji škola. Agencije često daju besplatna mjesta, ali djeca ne smiju znati tko im je platio, da se ne bi osjećala loše. Roditelji i razrednici pokušavaju pomoći, ali sustav je trom i neučinkovit. U Pančevu je stotinjak učenika ostalo bez ekskurzije, a dio novca im je vraćen. Petoro djece živi u strašnim uvjetima, a dok se igraju, tiho plaču od gladi.
Ravnateljica splitske škole kaže da uvijek nađu rješenje, ali koliko je takvih škola? Koliko djece još pati u tišini? Je li ovo društvo kakvo želimo? Ako ne možemo promijeniti sustav, možemo li barem organizirati akcije da nijedno dijete ne bude uskraćeno za radost djetinjstva?
Ova priča nije samo o jednoj školi ili jednom djetetu. Ovo je alarm za cijelo društvo. Djeca su naša budućnost, a mi im uskraćujemo osnovne radosti zbog novca. Ako vam je i najmanje stalo, podijelite ovu priču, komentirajte, smijte se ili plačite zajedno s nama. Jer ako ne počnemo pričati o ovome, tko hoće?
I da, ako imate ideju kako pomoći, nemojte se sramiti podijeliti je. Možda baš vaša ideja promijeni nečiji svijet.
