Radioaktivna bomba u Atlantiku: Stotine tisuća bačvi s nuklearnim otpadom i nitko ne zna gdje su!
Zamislite ovo: stotine tisuća bačvi s nuklearnim otpadom bačeno je u sjeveroistočni Atlantik između 1950-ih i 1980-ih, a mi i dalje ne znamo gdje su točno! Da, dobro ste pročitali. Europa je svoje radioaktivne otrove jednostavno bacila u ocean, kao da je to najjeftinije i najjednostavnije rješenje. Iako je odlaganje nuklearnog otpada u ocean zabranjeno još 1994. godine, procjenjuje se da je samo u ovom dijelu Atlantika bačeno najmanje 1.800 bačvi, na dubinama od 3 do 5 tisuća metara.
Gdje su te bačve i što se događa?
Međunarodni tim od 21 istraživača, na brodu L’Atalante, plovi područjem zapadno od La Rošela u Francuskoj, gdje se vjeruje da je završila polovica tog nuklearnog otpada. Projekt NODSSUM (Nuclear Ocean Dump Site Survey and Monitoring) ima zadatak napraviti kartu svih lokacija gdje su bačve pronađene. Ali, problem je što su podaci o točnim lokacijama, stanju bačvi i vrsti otpada često nepotpuni ili teško dostupni.
Što je u tim bačvama?
Nuklearni otpad nije samo jedna stvar. Tu su kontaminirani laboratorijski materijali, zaštitna odjeća, medicinski ostaci, industrijski i reaktorski otpad. Većina otpada je nisko do srednje radioaktivna, ali ima i opasnih tvari poput stroncija-90, koji može izazvati tumore kostiju i leukemiju, i cezij-137, poznat po katastrofi u Černobilu. Tu je i plutonij-239, koji ima vrijeme poluraspada od preko 24.000 godina – znači, zračit će još dugo, dugo vremena.
Jesu li bačve sigurne?
Bačve su dizajnirane da izdrže pritisak dubine, ali nisu vječne. Neke su već korodirale, a male količine radioaktivnosti su otkrivene u sedimentima i organizmima u blizini. Ipak, dostupni podaci pokazuju da je rizik za obalna područja i ljudsko zdravlje trenutno vrlo nizak. Radioaktivnost u ribi i morskim plodovima je ispod sigurnih granica.
Što će biti s ovim nuklearnim smećem?
Nuklearni fizičar Patrik Šardon procjenjuje da će većina radioaktivnosti nestati za oko 300 godina, ali oko 2% otpada će ostati radioaktivno znatno dulje. Izvlačenje bačvi s dna oceana je trenutno tehnički izuzetno teško i može predstavljati veći rizik za okoliš nego što je trenutno stanje.
Zašto neke zemlje imaju rješenja, a druge ne?
Dok Finska ima napredne metode za zbrinjavanje nuklearnog otpada, Njemačka i druge europske zemlje su se nekada oslanjale na bacanje otpada u ocean. Kontinuirano praćenje i istraživanje su ključni da se otkriju promjene u radioaktivnoj kontaminaciji i da se poduzmu mjere ako bude potrebno.
Zaključak: Daleko od očiju, daleko od srca?
Ova praksa bacanja nuklearnog otpada u ocean bila je „najjeftinije i najjednostavnije“ rješenje, ali sada imamo stotine tisuća bačvi koje leže na dnu Atlantika, a mi ne znamo točno gdje. Istraživači pokušavaju napraviti kartu i pratiti stanje, ali pitanje ostaje: koliko dugo ćemo ignorirati ovu radioaktivnu bombu ispod valova?
Ako vam se čini da je ocean beskonačno veliko mjesto gdje možemo baciti sve što nam smeta, razmislite ponovno. Ova priča je daleko od završene, a možda je vrijeme da svi zajedno počnemo pratiti što se događa ispod površine. A vi, što mislite – je li ocean stvarno naša velika kanta za smeće ili je vrijeme da se probudimo? Bacite komentar, možda zajedno pronađemo rješenje!
