Srebrenica: Trideset godina pravde koja kasni i pravosudnih promašaja
Prošlo je trideset godina od genocida u Srebrenici, a pravda i dalje kasni, a pravosudni bilans je daleko od zadovoljavajućeg. Međunarodni sudovi su konačno utvrdili odgovornost najviših vojnih i političkih rukovodilaca bosanskih Srba, ali domaće pravosuđe u Bosni i Hercegovini i Srbiji i dalje ne daje adekvatan odgovor na razmjere zločina.
Genocid u Srebrenici, koji se dogodio u srpnju 1995. godine, predstavlja najteži ratni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sudske presude su jasno utvrdile da su pojedinci, jedinice bivše Vojske Republike Srpske (VRS), paravojne formacije i Srbije, planski počinili zločin s ciljem uništenja bošnjačke nacionalne, etničke i vjerske grupe.
Haški tribunal je donio nekoliko ključnih presuda, uključujući i onu Radislavu Krstiću, zapovjedniku Drinskog korpusa VRS, koji je 2001. godine postao prva osoba osuđena za genocid u Hagu. Njegova kazna je kasnije smanjena sa 46 na 35 godina, ali je potvrđeno da je genocid počinjen. Zdravko Tolimir, bivši pomoćnik zapovjednika Glavnog štaba VRS, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora kao jedan od ključnih organizatora likvidacija u Srebrenici i Žepi.
Najveće presude donesene su protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji su osuđeni na doživotne kazne zatvora. Međunarodni sudovi su izrekli najmanje sedam presuda koje formalno kvalificiraju događaje u Srebrenici kao genocid.
Međutim, domaći sudovi u Bosni i Hercegovini donijeli su najveći broj presuda – 28 osoba osuđeno je na ukupno 700 godina zatvora, a 14 njih proglašeno je krivim za genocid. Najpoznatiji slučaj je onaj protiv sedmorice pripadnika VRS zbog masakra u skladištu zadruge Kravica, gdje je ubijeno više od tisuću zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ipak, u Srbiji pravda je daleko od zadovoljavajuće. Iako su vođeni određeni procesi zbog ratnih zločina u Srebrenici, nijedna presuda nije donijela kvalifikaciju genocida. Mnogi optuženi su pobjegli u Srbiju, gdje im je pružena amnestija i slobodno se kreću. Ovakav odnos ukazuje na lošu regionalnu suradnju i nedostatak političke volje da se suoče s prošlošću.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine utvrdio da Srbija nije počinila genocid niti bila suučesnik, ali je prekršila obvezu sprječavanja genocida i kažnjavanja počinitelja. Ratko Mladić je bio na platnom spisku tadašnje vojske Jugoslavije, a broj optuženih u klupama za sumnjive ostaje mali zbog lošeg menadžmenta tužiteljstva, političke opstrukcije i nedostatka volje.
Procesuiranje ratnih zločina ulazi u završnu fazu, sa svega pet suđenja trenutno u tijeku. Sve manje je novih optužnica zbog bioloških razloga, odlaska svjedoka i loše regionalne suradnje. Pitanje reparacija i naknada žrtvama ostaje otvoreno, a mnoge obitelji i dalje traže informacije o sudbini nestalih.
Memorijalni centar Srebrenica radi na očuvanju sjećanja kroz najmodernije standarde usmene povijesti i edukacije, ali pravda i dalje kasni. Tri desetljeća nakon genocida, istina o Srebrenici nije samo pravna, već i politička prepreka, ogleda se u negiranju genocida i ignoriranju sudskih presuda.
Ako mislite da je pravda spora, čekajte da vidite kako politika i opstrukcija prave cirkus od svega. A vi, što mislite – hoće li ikada biti pravednog kraja ovoj priči? Bacite komentar, da vidimo tko je još umoran od beskrajnih sudskih sapunica!
