Zamislite da trideset godina živite u sjeni užasa i neizvjesnosti. Džemail Salihović, žrtva genocida u Srebrenici, nestao je prije 30 godina, a njegovi ostaci još nisu pronađeni. Njegova kći Dženana, rođena samo dvadesetak dana nakon pada Srebrenice, nikada nije vidjela svog oca. Njihova obitelj i dalje čeka na poziv koji bi značio kraj agonije – pronalazak njegovih kostiju i dostojan ukop u Potočarima.
Džemail je imao samo 21 godinu kada je posljednji put viđen na Kameničkom brdu, pokušavajući prijeći na slobodnu teritoriju s ostalim stanovnicima Srebrenice. Njegova majka Beguna Salihović, preživjela je gubitak muža i trojice sinova, ali bol zbog sina koji nije pronađen ne jenjava. Ona i danas živi u selu Biljača, čekajući da se završi ono što je rat prekinuo.
Na današnji dan, dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izražava sućut obiteljima bošnjačkih žrtava i nada se da se sličan zločin nikada neće ponoviti, obitelji poput Salihovićevih i dalje žive u neizvjesnosti i patnji. Tri desetljeća su prošla, a pravda i mir ostaju daleki snovi.
Ova priča nije samo o jednom čovjeku, već o tisućama koji su nestali u jednom od najmračnijih poglavlja europske povijesti. Dok se sjećamo žrtava, ne smijemo zaboraviti da je pronalazak i dostojan ukop njihovih ostataka ključ za istinsko pomirenje i kraj boli. A vi? Mislite li da je dovoljno samo izražavati sućut ili je vrijeme za konkretne korake? Podijelite svoje mišljenje, jer ova tema zaslužuje glas, a ne tišinu.
