Vidovdan, 28. lipnja, stoljećima je dan koji u kalendaru Srbije izaziva čudnu tišinu – treba li tugovati ili slaviti? To je dan koji nas vuče između poraza i pobjede, između prošlosti koju ne možemo zaboraviti i budućnosti koju ne znamo kako napisati. Vidovdan je dan kada je poraz postao zavjet, a smrt vojske moralna vertikala nacije. Car Lazar je izgubio bitku, ali osvojio vječnost. Naš povijesni paradoks je da gubimo, ali pronalazimo smisao u tome. Danas, Vidovdan nije samo povijesni datum, već i aktualno političko pitanje – Kosovo nije samo mjesto bitke, već simbol prava, sigurnosti, identiteta, crkve, kulture i ponosa. Nekada su ginuli zbog vjere, danas se pregovara o vjeri i dogovoru. Srbija je pokazala spremnost za dijalog, ali riječi moraju biti pažljivo birane, jer imaju moć. Vidovdan nas uči da prestanemo romantizirati poraze i da se usudimo zamisliti stvarne pobjede – pobjede pomirenja, poštivanja prava i razumijevanja. Zavjeti ne smiju biti opravdanje za vječne sukobe. Možda je konačno vrijeme da Vidovdan postane dan kada pamtimo poraz, ali i učimo kako pobijediti, a da pritom nikoga ne izgubimo. Ako je poraz vječan, pobjeda mora postati moguća. Milan Antonijević, pravnik i stručnjak za ljudska prava s više od 20 godina iskustva, podsjeća nas na važnost vladavine prava, otvorenog dijaloga i slobode medija na putu Srbije prema EU. Vidovdan je složen i težak, ali može biti i poziv na odgovornost i nadu. A vi, što mislite – je li vrijeme da konačno pobijedimo ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u vječnom porazu? Bacite komentar, da vidimo tko je za pravu pobjedu, a tko za vječni mit!
