Vinko Brešan: Ego, sreća i regionalni problemi u filmskoj industriji
Poznati hrvatski redatelj Vinko Brešan otvoreno govori o tome što je potrebno za stvaranje kvalitetnog filma i kako regionalna filmska scena funkcionira. Po njemu, redatelj mora imati ogroman ego, drskost i poniznost – kombinaciju koja zvuči kao recept za kaos, ali je ključ uspjeha.
Ego kao nužnost Brešan ističe da ego nije samo poželjan, već neophodan. „Ego redatelja mora biti toliko velik da može tražiti od producenata dva milijuna eura za snimanje filma, baš njemu, a ne nekom drugom. Bez ega, novac će slomiti kralježnicu siromašnom redatelju“, kaže on. Bez tog ega, kaže, film će propasti jer redatelj mora vjerovati u priču koju priča i biti spreman da „pogine“ za nju.
Humor i priča kao srž filma Brešan naglašava da je priča osnova svakog dobrog filma, a humor koji nosi njegov rodni Šibenik je specifičan – često grub, ali znak inteligencije. On smatra da nema dobrog filma bez fantastičnih glumaca koji vjeruju u likove koje igraju, kao i da svi segmenti filma – kostimografi, scenografi, snimatelji – moraju služiti priči.
Televizija kao novi izazov Posljednjih godina, Brešan se okrenuo televizijskim projektima, jer smatra da je televizija danas mnogo lakša za komunikaciju s publikom i zadovoljenje umjetničkih ambicija. Navodi da su televizijske serije komercijalne, ali angažiraju vrhunske umjetnike i imaju mnogo segmenata koje film nema. Kao primjer navodi američku seriju „Obitelj Soprano“.
Regionalna filmska scena i političke prepreke Brešan primjećuje ogromnu razliku u obimu produkcije između Hrvatske i Srbije – Hrvatska godišnje proizvede četiri serije, Srbija gotovo dvadeset. Razlog je, prema njemu, sustavna podrška i resursi. Međutim, postoji problem regionalnog tržišta jer filmovi Srbije ne igraju u Hrvatskoj, što je posljedica politike koja ne želi objediniti tržište bivše Jugoslavije. Brešan poziva na promjenu politike kako bi se omogućila normalna distribucija filmova između zemalja regije.
Novi projekti i budućnost Trenutno radi na televizijskoj seriji „Dnevnik velikog Perice“ koja kombinira kostimirani film, glazbu i humor, približavajući se mjuziklu. Također priprema biografski film o Miši Kovaču i film „Hamlet“ u Makedoniji.
Brešanova iskrenost i kritički pogled na filmsku industriju regije otvaraju pitanja o tome koliko politika i sustavna podrška utječu na umjetnički razvoj i dostupnost filmova publici. Hoće li regija ikada imati objedinjeno tržište i ravnopravnu razmjenu umjetničkih djela ili će političke prepreke nastaviti gušiti kreativnost?
A vi, što mislite o Brešanovim stavovima? Je li ego zaista ključ uspjeha ili je to samo izgovor za bahatost? Podijelite svoje mišljenje, možda zajedno otkrijemo tajnu pravog filmskog majstora!
