Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, nastavlja put Slobodana Miloševića, stavljajući institucije pod svoju potpunu kontrolu. Kao i Milošević devedesetih, Vučić koristi institucije kao oruđe za gušenje opozicije i prosvjeda, često se pozivajući na njih kao na “vječne žrtve”. Njegova vladavina, koja je već duža od Miloševićeve, pokazuje isti obrazac autokratskog ponašanja.
Tragični pad nadstrešnice u Novom Sadu, u kojem je život izgubilo 16 ljudi, bio je okidač za masovne prosvjede koji traju gotovo osam mjeseci. Studenti su postali glavni pokretači prosvjeda, s najvećom podrškom javnosti, tražeći izvanredne parlamentarne izbore. Vučić, umjesto da se suoči sa zahtjevima, panično bježi od izbora i apsurdno optužuje studente za izručenje Miloševića, iako većina njih nije ni bila rođena tada.
Vučić tvrdi da institucije moraju raditi i boriti se protiv korupcije, ali je jasno da su te institucije pod njegovom kontrolom i služe njegovim interesima. Njegova retorika o “vječnim žrtvama” i optužbe protiv demonstranata samo dodatno pokazuju koliko je režim udaljen od stvarne demokracije.
Ova situacija u Srbiji nije samo politička drama, već i opasna igra sa sudbinama ljudi i budućnošću zemlje. Dok Vučić drži vlast čvrsto u rukama, studenti i građani traže promjene i slobodu. Hoće li režim nastaviti gušiti glas naroda ili će Srbija napokon otvoriti oči? Bacite koju riječ u komentar, možda baš vaš stav pokrene lavinu!
