Evo šta se stvarno desilo u ratu između Irana i Izraela, a mediji kao da su zaboravili da kažu! Abas Arakči, iranski ministar spoljnih poslova, otvoreno je rekao da su Iranci dali svoju krv tokom 12-dnevnog rata sa Izraelom, ali ne i čast. Da, dobro ste pročitali – krv, ali ne i čast! Dok su bombe od tone padale na njih, Iranci nisu predali ni pedalj zemlje. Primirje je stupilo na snagu 24. juna, posredstvom SAD, nakon što su Izraelci izveli smrtonosne udare na tri iranska nuklearna postrojenja. Ali, šta to zapravo znači? Da li je Iran stvarno izdržao ili je samo igrao na kartu patnje?
I dok se svet bavi pričama o ratnim žrtvama, predsednik Venecuele, Nikolas Maduro, dodeljuje nagradu iranskoj voditeljki Sahar Emami, koja je hrabro ostala na etru tokom izraelskog napada na iransku državnu televiziju IRIB. Maduro je nazvao iranski otpor “odlučnom pobedom” i osudio “cionistički režim SAD”. Da li je ovo samo još jedna politička predstava ili stvarni znak da Iran i njegovi saveznici ne planiraju da se povuku?
Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Irana, pojavio se prvi put u javnosti od početka sukoba, prisustvujući ceremoniji žalosti za šiitskog imama. Njegovo odsustvo je izazvalo zabrinutost, ali sada je jasno da je Iran spreman da nastavi borbu, ne samo na bojnom polju, već i u propagandnom ratu.
Sve u svemu, ovaj sukob nije samo o bombama i vojnim udarima. To je igra moći, časti i politike, gde svaka strana pokušava da predstavi sebe kao pobednika, dok obični ljudi plaćaju cenu. Ako mislite da je rat samo o oružju, razmislite ponovo. Ovo je rat reči, simbola i ideja. A vi? Ko je po vama stvarni pobednik? Bacite komentar, da vidimo ko ima najluđu teoriju!