Da li je Tito prodao utakmicu na Svetskom prvenstvu 1974. da izbegne bankrot?

Svetsko prvenstvo u fudbalu 1974. godine ostalo je upamćeno ne samo po sjajnom sastavu Jugoslavije, već i po jednoj od najvećih misterija u istoriji sporta. Jugoslavija je u grupnoj fazi pod vođstvom Miljana Miljanića odigrala nerešeno 0:0 sa Brazilom, zatim deklasirala Zair sa 9:0, i remizirala 1:1 sa Škotskom. Međutim, u četvrtfinalnoj grupi, Jugoslavija je izgubila sve tri utakmice, a najviše sumnji izazvala je utakmica protiv Zapadne Nemačke, koju su izgubili glatko 2:0, kao da nisu ni postojali na terenu.

Decenijama kasnije, pojavila se priča da je Josip Broz Tito, tadašnji predsednik Jugoslavije, navodno prodao tu utakmicu Zapadnoj Nemačkoj kako bi izbegao bankrot države. Navodno je Jugoslavija dugovala nemačkim bankama milione maraka, a Tito je, samo 24 sata pre utakmice, iznenada posetio reprezentaciju u hotelu Park u Diseldorfu – što je bilo neobično jer nikada ranije ili kasnije nije posećivao nemačke gradove tokom prvenstva.

Priče kažu da je Tito došao da oslobodi Jugoslaviju dugova, a da je utakmica namerno izgubljena kao deo dogovora. Kredit nikada nije vraćen, a Nemačka je na kraju osvojila titulu svetskog prvaka. Igrači su bili u haosu – sukobi oko premija, nesloga u timu, problemi sa sponzorskim ugovorima i čak ponude da promene kopačke za bogate ugovore. Golman Enver Marić je izjavio da su iznutra bili truli i da su jednostavno loše igrali. Jovan Aćimović je dodao da je Titova poseta poremetila pripreme i atmosferu u timu.

Ova priča i dalje izaziva kontroverze i pitanja: da li je fudbalska utakmica zaista bila prodata? Da li je politika ušla u sport na najprljaviji mogući način? Ili je sve to samo mit koji je nastao iz frustracija i loših rezultata? Jedno je sigurno – 1974. godina ostaje zagonetna, a ova priča je savršen materijal za one koji vole da preispituju istoriju i traže zavere tamo gde ih možda i nema. Ako imate svoje mišljenje, slobodno ga podelite – možda zajedno otkrijemo šta se zaista desilo na terenu u Diseldorfu!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *